Proizvodnja cementa je dio tehnološkog zagađenja u kojoj su najznačajnije zagađujuće materije čvrste čestice ili prašina koja se označava sa PM10. Emisiju prašine je lakše smanjiti nego emisiju plinova iz tehnoloških postrojenja. Međutim, industrijski nusprodukti iz cementara u Kaknju i Lukavcu spadaju u najznačajnija zagađenja u državi.

Zbog nedostatka sveobuhvatnih informacija, kvalitet zraka u gradovima i regijama u zemlji je u velikoj mjeri nepoznat, ali je ukupni kvalitet zraka sada ipak bolji nego prije rata, zbog smanjene industrijske aktivnosti. Strahuje se da loš kvalitet zraka i dalje prevladava na lokalnom nivou, a posebno u nekoliko gradova. Meteorološki zavod je utvrdio najmanje devet žarišta, od kojih je jedno područje Kaknja, koji utiče na 1,3 miliona stanovnika, što je oko jedne trećine od ukupnog broja stanovnika BiH.

Fabrika cementa Kakanj je izgrađena u neposrednoj blizini termoelektrane. Tvrdi se da su problemi sa emisijama prašine više vezani za proces upravljanja nego za opremu.

Tehničko stanje fabrike

Postrojenje je bilo u zastoju od maja 1992. godine, zbog ratnih dejstava. Nakon rata, potražnja za cementom je bila ograničena, te se cement nabavljao iz preostalih zaliha ili kamionima iz Splita u Hrvatskoj. Kada je postignut mirovni sporazum, potražnja za cementom je počela bivati ogromna, jer su i ratna oštećenja bila značajna.

Nedavni napredak

Tvornica cementa Kakanj je osnovana 1978. i privatizovana u julu 2000. godine. Većinski vlasnik je njemačka grupa HeidelbergCement, jedan od najvećih proizvođača građevinskog materijala u svijetu, sa oko 44.900 zaposlenih. Svjetski gigant se obavezao da će u cementaru Kakanj investirati 95.950.000 KM. Tehnologija proizvodnje je počela da se poboljšava iz godine u godinu, a sada dostiže standarde zaštite okoliša na evropskoj razini. U 2013. godini je ostvarila rekordnu proizvodnju od 203.000 mᶟ cementa.