Duboki kanjoni, stjenovite litice, planinske rijeke i potoci, neprohodne šume... Bosna i Hercegovina posjeduje prave dragulje prirode, koje turisti još nisu otkrili. Ovdje se mogu naći neki od najbogatijih ekosistema Evrope, s povoljnim okruženjem za mnoge rijetke životinjske i biljne vrste. Organi vlasti su otkrili i druge potencijale netaknute prirode. Od 2002. godine izdali su više od stotinu koncesija za izgradnju hidrocentrala u kanjonima brzih rijeka u Republici Srpskoj. Ni u Federaciji Bosne i Hercegovine stanje nije ništa bolje. Više od dvadeset organizacija civilnog društva i veliki broj lokalnih zajednica se buni i suprotstavlja projektima koji zauvijek uništavaju jedinstvene tačke biološke raznolikosti.

Sana, Sutjeska, Bistrica i Trebišnjica. Četiri rijeke ocijenjene kao „prva klasa“ po klasifikaciji voda i kategorizaciji vodotoka Republike Srpske. Na sve četiririjeke ili se planiraju ili su već izgrađene hidroelektrane. Prema civilnom društvu, problem je nepostojanje transparentnih pravila gdje graditi ove objekte, a gdje prioritetno strogo štititi prirodu. Hidrocentrale očito mijenjaju nivo vode, uzrokuju plavljenje pojedinih područja, a isušivanje drugih. Dakle, to uveliko narušava lokalne ekosisteme.

Prirodi treba naša zaštita

Broj planiranih hidroelektrana otkriva slabe tačke sistema zaštite prirode. Neki projekti se nalaze u zaštićenim područjima, čak i na području nacionalnog parka. Zbog toga je od 2009. godine „Koalicija za Sanu“ počela kampanju u dva smjera: da se zaustave hidroenergetski planovi i da se osigura efikasna zaštita vrijednih dijelova prirode. Jedan od prvih izazova bio je projekat izgradnje hidroelektrane ‘Medna’ na rijeci Sani. Koalicija je uložila prigovor protiv već izdatih okolišnih i građevinskih dozvola i procjene uticaja na okoliš (EIA), te je zatražila od Ministarstva industrije, energetike i rudarstva RS da poništi ugovor o koncesiji. Ipak, građevinski radovi su počeli 2010.godine, uprkos neslaganju lokalnog stanovništva, pogođenih opština Ribnik i Mrkonjić Grad, pa čak i negativnog stručnog mišljenja Zavoda za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa Republike Srpske.

Hidroelektrane na sudu

Građani nisu odustali. Koalicija je podnijela tužbu nadležnom sudu – i uspjela je! Okružni sud u Banjoj Luci je dva puta poništio Odluku o odobravanju Procjene uticaja na životnu sredinu koja je sadržavala lažne informacije, a izdate dozvole su poništene. Investitor – LSB Elektrane – reagovao je koncizno. Bez potrebnih ekoloških i građevinskih dozvola, kompanija je počela graditi pristupnu cestu i krčiti šumu uz obalu rijeke. Koalicija je pokrenula peticiju protiv izgradnje koju je potpisalo 3 000 ljudi. U novembru 2010. godine, organizovane su demonstracije kako bi se upozorilo na kršenje zakona (Zakona o zaštiti životne sredine, Zakona o prostornom uređenju i građenju, Zakona o koncesijama i drugih) i nedjelovanje nadležnih vlasti.

U 2013. godini, LSB Elektrane je izvršila prenos vlasništva nad projektom slovenačkom društvu „Interenergo“ u vlasništvu austrijskog Kelag International. Od septembra 2014. godine se gradi hidroelektrana Medna, iako je Skuština opštine Ribnik dva puta jednoglasno glasala protiv tog projekta, a lokalno stanovništvo već trpi negativne posljedice izgradnje hidroelektrane.

Koalicija za Sanu je vodila preko 10 sudskih postupaka protiv nadležnih ministarstva, no podrška koju je vlast direktno i očigledno pružala ovom projektu je bila jača od savjesti i otpora razumih. Niti lokalno stanovništvo niti Koalicija za Sanu ne planiraju odustati od namjere da Sana ostane slobodna divlja rijeka. „Ona je naše zajedničko bogatstvo i dok god hidroelektrana ne bude puštena u rad, vodićemo bitku da je sačuvamo“, poručuju iz Koalicije za Sanu.

Nakon argumenata koje je Koalicija preko sedam godina koristila i naglašavala, 2016. godine su predstavili i one koji se tiču finansijske neisplativosti ovog štetnog projekta. Povodom Svjetskog dana voda kojim se podsjeća na važnost zaštite voda i nedostatak vode za piće u mnogim krajevima svijeta, Koalicija za Sanu je predstavila „Studiju ekonomske opravdanosti za društvo izgradnjom male hidroelektrane „Medna“ na samim izvorima rijeke Sane“ koju je izradio ekonomski ekspert i koja pokazuje upravo ono o čemu se govorilo godinama – hidroelektrana Medna donosi korist samo pojedincima. Funkcionisanje hidroelektrane Medna će imati negativan finansijski efekat po budžet opštine i Republike Srpske u iznosu od 1.055.988 KM.

Civilno društvo je koristilo prednost sinergije, udružuje napore i uspostavlja koalicije – dakle, građani dobijaju više snage da se suprotstave privatnim kompanijama. Učešće u svim postupcima odlučivanja i odlučnost u odbrani prava čak i na sudu su bili ključni za parcijalni uspjeh. To je pokazalo da je investitor kršio zakon i nije ispunjavao svoje obaveze, ali bez aktivnog učešća civilnog društva, državne vlasti bi te nezakonitosti šutke zanemarile.

"Bosna i Hercegovina se suočava sa značajnim rizikom od poplava. Svjedočili smo tome u zadnje vrijeme: velike poplave i klizišta u 2014. godini izazvali su ogromnu štetu. Uz povećani vodostaj, betonske konstrukcije na rijekama mogu pogoršati probleme. Osim toga, nama ne trebaju nove elektrane – jer nam ne nedostaje struje, naša zemlja je izvozi. Za budućnost, očuvanje jedinstvene prirode i jačanje turizma, energetska efikasnost i obnovljivi izvori će ojačati našu poziciju u Evropi puno više od betoniranja naših planinskih kanjona”,

Nataša Crnković, Centar za životnu sredinu

Moderna historija Tuzle čvrsto je povezana s nezaobilaznom prisutnošću lokalne termoelektrane na ugalj - najveće u državi. Termoelektrana u Tuzli, kapaciteta od 715 MW, u fazama je građena od 1959. do 1978. godine i gradovi Tuzla i Lukavac ovise ne samo o njenoj struji, nego i o grijanju. Iznenađujuće je da gigant koji troši 3 do 4 miliona tona lignita godišnje, nije opremljen filterima za odsumporavanje. Dakle, 50 miliona tona sumpornog dioksida godišnje pada na građane, zajedno s desetinama tona prašine. 2013. godine, ljudi su konačno izgubili strpljenje i počeli borbu za civiliziraniju proizvodnju energije.

Termoelektrana u Tuzli pripada kompaniji u državnom vlasništvu – Elektroprivreda BiH - a vlada ne bi trebala zarađivati novac trovanjem svojih građana. Populacija grada pati od respiratornih bolesti i raka više od bosanskog prosjeka. Prema izvještaju Centra za ekologiju i energiju, očekivano trajanje života po osobi u Tuzli kraće je za 3,2 godine, a termoelektrana je povezana sa do 4.918 izgubljenih godina života u Evropi svake godine. Oni koji upravljaju industrijom došli su do zaključka da to još uvijek nije dovoljno. 2013. godine, Elektroprivreda je obnovila blok 6 - zamjena električnih filtera trebala je smanjiti emisije čestica pra- šine i produžiti životni vijek tvornice za 15 godina. Iste godine, kompanija je objavila plan za izgradnju novog proizvodnog bloka 7 sa 450 MW kapaciteta za 1,6 milijardi KM (0,8 milijardi eura).

Građani na ulicama

Građani su izgubili strpljenje i organizovali su protestni skup na kapiji elektrane. Tražili su više ulaganja u tehnologije za smanjenje zagađenja zraka, u infrastrukturu zapuštenog grada i poboljšanje uslova života u cjelini. Kako kompanija nije bila u stanju smisleno objasniti razloge izgradnje novog proizvodnog bloka, ljudi su odbili projekat i zatra- žili njegovo administrativno obustavljanje. Postalo je jasno da nema potrebe za više energije u zemlji, a kompanija je samo željela ostvariti veći prihod povećanjem izvoza. Više od 5 hiljada ljudi potpisalo je peticiju koja je sadržavala ove zahtjeve.

Otrovne neplatiše

Već prije 12 godina, pokrenut je spor između Eletroprivrede i Tuzlanskog kantona zbog isplate kompenzacija za zagađenje zraka, postavljenih kantonalnim zakonom. Energetska kompanija bila je dužna platiti 150 hiljada KM mjesečno po svojim emisijama iz elektrane od 2002. godine, ali to nije učinila. U 2006. godini slučaj je došao do suda. 2009. godine odlučeno je u korist kantona i naređeno je elektrani da plati ukupni dug od 7 miliona KM (3,5 miliona eura). Ista situacija - dugovi zbog neplaćanja naknade za zagađenje, ravnodušnost kompanije i ligacija - ponovili su se i 2014. godine – u godini masovnih javnih protesta protiv zagađenja. U to vrijeme, dug je iznosio 14 miliona KM (7 miliona eura). Tuzlanski kanton i drugi put je napustio sudnicu kao pobjednik. Novac sakupljen od industrijskih zagađivača završio je u kantonalnom budžetu, iz kojeg je distribuiran općinama za infrastrukturne i javne projekte. Dakle, prljave industrije bar nekako su pridonijele siromašnom javnom budžetu. Slučaj je dobio veliki publicitet u masovnim medijima, te su udruženi napori građana i kantona rezultirali javnim ili parlamentarnim raspravama. Parlamentarci su počeli preispitivati cijeli sistem plaćanja naknada za zagađenje. U ljeto 2014. godine, parlament je usvojio novi zakon o naknadama. Zbog političkih nemira u 2014. godini, proizvodni blok 7 još nije izgrađen. Štaviše, Hitachi se odlučio povući iz investicije i danas je konzorcij kineskih kompanija jedini ponuđač za projekat. Zavr- šetak projekta je i dalje upitan

Lokalna nevladina organizacija uradila je iscrpan izvještaj koji je izračunao stvarne troškove proizvodnje energije. Šokantni pokazatelji štete po okoliš i javno zdravlje ohrabrili su masovne proteste građana. Predstavnici kantona su bili aktivni i tužili su energetsku kompaniju zbog neplaćanja dovoljno naknada za zagađenje. Taj slučaj je postao jedan od glavnih razloga usvajanja novog zakona o naknadama u parlamentu.

 "Ljudi koji su odrastali u socijalizmu nisu navikli da se bore za svoja prava. Također imamo vladu iz prethodnog sistema koju čine pasivni građani. Na trećoj strani stoji industrija, sretna zbog apatičnih vlasti i stidljive javnosti. Njima je apsolutno svejedno što ljudi misle ili govore o njima. Dakle, oni nastavljaju uzdisati zrak bez ikakve odgovornosti. No, situacija se postupno mijenja. Ljudi su na početku shvatili da imaju pravo zahtijevati zdravo okruženje za sebe i za svoju djecu.”

Džemila Agić, Centar za ekologiju i energiju

Općina Banja Luka je iznenadila svoje građane kad su 2010. godine političari odlučili prodati javni park u centru grada za 2,2 miliona eura privatnom investitoru. Niko nije pitao ljude za njihovo mišljenje. Čak naprotiv: ljudi, su prethodno slali primjedbe na tek urađeni nacrt novog prostornog plana i zatražili su da se park sačuva i da se povede briga o njemu. Potpuno odrasla stabla su posječena a popularno šetalište i odmaralište su pretvoreni u gradilište. 

Pripreme za gradnju zgrade Telekom kompanije Republike Srpske počele su u maju 2012. godine. Kao odgovor na to, lokalno stanovništvo je pokrenulo inicijativu „Park je naš“ te su odlučili pokazati moć. Prema zakonu, potrebno je provesti proceduru traženja dopuštenja da se organizuje okupljanje na javnom mjestu. Budući da su građani htjeli izbjeći birokratiju, a nisu htjeli prekršiti zakon, osmislili su originalan način protesta. Svaki dan, mirni „šetači“ okupljali su se u centru grada, ne smatrajući se demonstrantima po zakonu, ali su bili dovoljno upečatljivi izražavajući tako javno svoj stav. „Šetači“ su se nastavljali okupljati narednih sto dana, u rasponu od nekoliko stotina do tri hiljade ljudi. Peticiji koja je zahtijevajula javno objavljivanje projektne dokumentacije i ugovora između Banja Luke i Grand Trade - investitora - pridružilo se 6.000 ljudi. Inicijativa je imala više od 40.000 sljedbenika na Facebooku u vrhuncu protesta.

Osim protestnih šetnji, inicijativa građana je naglašavala nepravilnosti ugovora između grada i privatne kompanije, i nezakonitosti u dozvoli za gradnju 30.000 m2 poslovnih i stambenih prostora.

Policijske akcije protiv šetača

Građani su ponovo bili šokirani, kada je država po- čela demonstrirati moć nad njima. Specijalci i policija su spriječili ljude da marširaju prema državnim zgradama kao i da se okupljaju u bivšem parku, iako tokom „šetnji“ nikad nije bilo nasilja. Priča najbližeg susjeda parka, vlasnika automobilskog servisa, posebno je bolna. Gospodin Željko Vulić je ostao bez prilaznog puta do njegove porodične kuće i poslovnog objekta zbog ovog gradilišta. Uhapšen je kada je protestovao protiv uzurpacije njegove zemlje, zahtijevajući pravdu i vraćanje javnog puta. Sudovi ga do danas nisu prepoznali kao žrtvu despotizma niti je ostvario pravo na naknadu štete.

Moćnik u bijegu

Posjetioci Banja Luke još uvijek mogu naći dva žalosna podsjetnika nedavnog razvoja grada. Nasuprot bivšeg Picinog parka, samo je jedan od pet izvorno zaštićenih starih hrastova ostao na prostoru novog stambenog kompleksa: Tačnije, iako je mrtav, pokriven pletenim ukrasima, još uvijek se osvrće na neOpćina Banja Luka je iznenadila svoje građane kad su 2010. godine političari odlučili prodati javni park u centru grada za 2,2 miliona eura privatnom investitoru. Niko nije pitao ljude za njihovo mišljenje. Čak naprotiv: ljudi, su prethodno slali primjedbe na tek urađeni nacrt novog prostornog plana i zatražili su da se park sačuva i da se povede briga o njemu. Potpuno odrasla stabla su posječena a popularno šetalište i odmaralište su pretvoreni u gradilište. Pojavile su se čak i glasine da Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, namjerava oprati novac ilegalno zarađen u vrijeme rata tokom 90-ih i da ga nikakva sila ne može zaustaviti u njegovim namjerama. 52 dovršene betonske konstrukcije. Drugi podsjetnik je sama poslovna zgrada: prazna do danas, a njen vlasnik očajnički traži kome će je prodati.

Iako protesti nisu zaustavili gradnju, mobilizirali su hiljade građana. Inicijativa „Park je naš“ postepeno se transformisala u kolektivni pokret usmjeren na šire strukturne promjene, kao što su veća odgovornost vlasti, socijalne i ekonomske reforme. Dvije godine kasnije, pravda je konačno stigla u Banja Luku. Mile Radišić, vlasnik kompanije Grand Trade, je procesuiran i poslan u zatvor u junu 2014., na tri godine zatvorske kazne. Proglašen je krivim za manipulaciju cijenama, davanje lažnih podataka i zloupotrebu položaja. Radišić je od suda tražio odlaganje kazne dok ne završi gradnju. Sud je odbacio njegov zahtjev. Radišić je na kraju pobjegao iz zemlje, nekoliko dana prije nego što je trebao početi služiti kaznu.

Građani su osmislili originalnu formu vidljivih masovnih protesta. Kako bi se izbjeglo kršenje zakona, protestovali su šetnjom – za koju nije bila potrebna dozvola za okupljanje na javnom mjestu. Iako protesti i poduzete pravne radnje nisu spasile park, ojačale su civilno društvo. Zahvaljujući neumornom pritisku građana, počinitelji su napokon osuđeni. To daje nadu da se sličan slučaj više neće ponoviti.

"Činjenica da je zeleni park uništen predstavlja najmanji problem. Svima koji rade u državnim i privatnim institucijama, a koji su na početku činili veliku masu koja protestuje, bilo je naređeno da ne smiju prisustvovati šetnjama jer bi zbog toga mogli ostati bez posla. To je praktično pokazalo na koji način funkcioniše naša zemlja. Najvažnija poruka ovog slučaja je da je nekih pet stotina ljudi izgubilo strah od države i policije, nisu podlegli zastrašivanju, te su konačno počeli koristiti svoja prava.”

Tihomir Dakić, Centar za životnu sredinu

Sarajevo kao glavni grad Bosne i Hercegovine se suočava sa opasnim zagađenjem vazduha. Usljed saobraćaja i grijanja lokalnih domaćinstava pojavljuje se gusti smog iznad grada što je posebno izraženo u zimsko vrijeme. Pokušaji da se nađe odgovarajuće rješenje do sada nisu bili uspješni.

Lokalne elektrane uglja i veliki broj automobila u gradu emituju u atmosferu opasne i štetne gasove. Sarajevo je smješteno u dolini pa su fluktuacije vazduha vrlo male. Grad je okružen brdima sa kojih se mogu vidjeti oblaci smoga i magle kako lebde iznad grada posebno u zimsko vrijeme. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), glavni grad Bosne I Hercegovine je najzagađeniji Evropski grad.

Monitoring kvaliteta vazduha u BiH je počeo 1967 godine. Šezdesetih i sedamdesetih godina uveden je gas kao izvor grijanja grada; najviše zbog sumpor-dioksida (SO2), uglja (CO) i drugih čestica. Danas elektrane ispuštaju pored SO2 i CO, čestice materije PM10, azot oksid (NO2), ali situacija postaje znatno gora sa izduvnim gasovima auta. Većina auta koja se voze u gradu su stara od 15 do 18 godina i samim time su manje ekološki prihvatljivi.

Doktori upozoravaju građane da ne izlaze van kuća osim ako je krajnje neophodno. Izloženost štetnim materijama može izazvati hronične respiratorne probleme. Količina produkovanih čestica iz izduvnih gasova može biti mnogo iznad dozvoljene granice. Mjerenja su u nekim slučajevima toliko visoka da nekad mogu biti uzrok kvara opreme za mjerenje.

Izloženost emisijama iz auta i elektrana puštenih u atmosferu uglavnom izaziva respiratorne probleme, iritacije očiju, utiče na smanjenje kvaliteta života i u nekim slučajevima na dužinu života. Veoma štetno utiče na malu djecu i ljude koji pate od respiratornih i srčanih bolesti, dijabetesa, alergija, na starije ljude i trudnice. Što je duža ekspozicija, veći su problemi koje može izazvati. Kritična situacija u Sarajevu i drugim BiH gradovima (npr. Zenica i Tuzla) može trajati nekoliko mjeseci zimi kada temperaturna inverzija zadržava štetne čestice u gradovima.

Automatske mjerne stanice koje mjere štetne čestice u atmosferi svakih 24 časa su postavljene na određenim lokacijama u Srajevu. Na ovom this link? možete ući na službeni sajt Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo gdje možete vidjeti količine svake emitovane čestice.Ukoliko prelazi gornju granicu dozvoljene količine dozvoljene u atmosferi možete usporediti sa podacima iz tabele ispod.
Tabela pokazuje gornje i donje granice evaluacije i prihvatljivosti u jednom danu.

Izvor: Ministarstvo prostornog uređenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo

Za upravljanje kvalitetom vazduha zadužena su ministarstava za životnu sredinu, dok neke aktivnosti monitoringa kvaliteta vazduha vrši meteorološki institut. Lokalne institucije nemaju dovoljno resursa da vrše mjerenje količine štetnih čestica dnevno, što znatno otežava vršenje monitoringa. Treba napomenuti da zvanični monitoring kvalitet vazduha još uvijek nije utvrđen u Bosni i Hercegovini.

Lukavac, grad sa pedeset hiljada stanovnika u središnjoj Bosni, spada u najzagađenija mjesta u industrijskom središtu BiH. Koksara, cementara, taložni bazeni, rudnici i odlagališta opasnog otpada – skoro da ne postoji neka teška industrija a da nije prisutna u ovom području. Najgora od svih je tvornica sode, koja svakodnevno ispušta tone različitih polutanata. Često je od ranog jutra cijeli grad prekriven slojem crne prašine. Kako nije bilo mjernih stanica za mjerenje zagađenja zraka, stanovnici su samo mogli nagađati hemijski sastav zraka – iako je već neugodan miris dao naslutiti da okoliš u ovom gradu vjerojatno nije baš zdrav.

Grad se razvio 1893. godine, kada su u udaljenom, praznom i nenaseljenom prostoru u dolini rijeke Spreče rijeke postavljeni temelji „Prve bosanske tvornice amonijačne sode“. Industrija se razvijala brzo kao i broj stanovnika – ali je istovremeno rasla i količina zagađenja. Teško je reći da se političari i dužnosnici nikako nisu brinuli o građanima. Možda zbog lijenosti, možda zbog nesposobnosti, grad nije nabavio nikakve uređaje za mjerenje zagađenja zraka nego se odlučio da ih posudi od više opremljenih privatnih firmi ili državnih institucija u kantonu. Nažalost, to nije bilo izvodljivo više od dva puta godišnje. Očito je, da su takvi podaci bili beskorisni za poduzimanje ikakvih mjera za zaštitu javnog zdravlja.

Marširanje protiv prašine

Slično kao i u ostalim gradovima tog vremena u centralnoj Bosni, ljudi su tehnički većinu godine živjeli u alarmantnim koncentracijama smoga, a da toga nisu bili svjesni. Jedini dostupni izvor podataka o zraku bili su izvještaji Kantonalnog ministarstva za prostorno uređenje i zaštitu okoliša – koji nije bio lako dostupan. Frustracija mještana kulminirala je protestnim maršom u martu 2010. godine, kad je oko 3.000 ljudi protestovalo pred ulazom u fabriku sode. Građani su zahtijevali pristup tačnim informacijama o okoli- šu u gradu, postavljanje displeja na kojem bi se prikazivao trenutni nivo zagađenosti zraka, ugradnja električnih filtera na dimnjake i uspostava nadzornog vijeća za ekološke dozvole, u kojem bi bio i jedan predstavnik javnosti.

Oporavak stranih investicija

U to vrijeme, tvornica je već privatizirana i dio me- đunarodne korporacije u turskom vlasništvu – Sisecam. Njihovi menadžeri su se uplašili zbog mogućeg narušavanja ugleda tvrtke na međunarodnom trži- štu, te su počeli djelovati. Unutar samo jedne godine, više od 60 miliona eura uloženo je u naprednije tehnologije proizvodnje i objekte za zaštitu okoliša. 2011. godine Sisecam Lukavac je rangiran kao deveti najveći investitor u BiH i treći u smislu ulaganja za zaštitu okoliša i energetsku efikasnost (prema Poslovnim novinama, 2012). Pozitivan uticaj na imidž kompanije svakako je bio mnogo veći od mogućih ušteda korištenjem zastarjele tvornice.

2012. godine, gradski vijećnici su se pobunili i odbili prihvatiti godišnji izvještaj o zagađenju zraka Kantonalnog Ministarstva za prostorno uređenje. 44 U izvještaju je navedeno da svakodnevne koncentracije zaga- đujućih materija u zraku nisu prelazile dozvoljene godišnje granice emisija, uprkos nekoliko očiglednih incidentnih slučajeva ispuštanja emisija u istom vremenskom razdoblju. Zahvaljujući toj kontroverzi, 2014. godine je instalirana prva mjerna stanica u gradu. Iako se kvalitet zraka u gradu bitno poboljšao, druge posljedice proizvodnje sode još čekaju rješenje – na primjer, veliki taložni bazen poznat kao Bijelo more. Također, ni mjerna stanica ne radi potpuno pouzdano. U svakom slučaju, građani su dobili pristup stvarnim podacima i počeli su se prihvatati kao relevantni partner za raspravu.

Zbog stalnih pritužbi građana, ali i gradskih vijeć- nika, kanton je napokon instalirao mjernu stanicu za mjerenje zagađenja zraka u jednom od najzaga- đenijih gradova. Pristup informacijama predstavlja prvi korak za bilo kakvo djelovanje. Demonstracijama i napadom na ugled međunarodne korporacije, korporacija je prisiljena da investira u tehnologije za zaštitu okoliša. Kompanija je ubrzo prepoznala da su takva ulaganja pomogla popravljanju ugleda više nego što su to mogli kupiti novcem.

"Tvornica sode je izgrađena u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije; proizvodila je u vrijeme postojanja Jugoslavije, za vrijeme rata i poslije njega. Život grada – također u vezi sa radnim mjestima – je prilično vezan za proizvodnju sode. ali posljednjih nekoliko godina, ljudi su trpjeli i posljedice zbog te tvornice. U određenom trenutku, shvatili smo da ne možemo više izdržati i izašli smo na ulice. To je pomoglo. Uprava tvornice shvatila je da postoje ljudi koji žive u blizini, da mi imamo naše stavove, osjećanja i potrebe, ali i moć. Od tada, ponašanje tvornice se postupno poboljšava”.

Emir Avdić, Centar za zaštitu flore i faune

Izgrađivanje nove toplane zahvaljujući investiciji Češke Republike je primjer pozitivnog riješenja.

Nemila, selo u blizini Zenice, se borilo sa ogromnim zagađenjem vazduha. Tokom zimskog perioda većina domaćinstava u Nemili se grijala čvrstim gorivima (ugalj). Ova činjenica nije samo doprinijela pogoršanju stanja životne sredine u tom kraju, već i zdravstevnog stanja lokalnog stanovništva. Češka Republika je u okviru razvoja saradnje podržala izgradnju centralnog sistema grijanja koje se zasniva na sagorijevanju drvnog otpada u centralnoj toplani. Ova saradnja je uključivala plan za izgradnju Eko Toplane (toplana koja sagorijeva biomasu) što je bilo završeno u oktobru 2013.

Centralni sistem grijanja sa spalionicom baziranoj na sagorijevanju biomase je imao za svrhu smanjiti broj lokalnih toplotnih izvora koji koriste nisko kvalitetna goriva što će znatno doprinijeti poboljšanju kvalitete vazduha i zdravlja stanovnika u Nemili. Dodatno, projekt je pomogao poboljšanju klimatskih promijena te je doprinio ispunjavanju ciljeva Okvirne Konvencije o Klimatskim Promijenama Ujedinjenih Nacija (UNFCCC).

Više ...

Kompanija Natron-Hayat se nalazi u Maglaju u sjevernom dijelu Bosne i Hercegovine, oko 100 km sjeverno od Sarajeva. "Natron" kompanija je nastala 1956. godine i već u svojim ranim godinama, proizvodni proces je bio sličan jednom od lidera u ovoj industriji, koje su se nalazile u zapadnoj Evropi uglavnom. Natron je bio jedan od najvećih proizvođača natron papira i ambalažnih materijala u regiji i jedan od najvećih u Europi prije rata u Bosni i Hercegovini. U 2005. godini, zajednički poduhvat je potpisan između Hayat grupa i Natron Maglaj i kompanija Natron-Hayat je nastao.

Proizvodni proces je integrisan i uključuje proizvodnju električne energije, industrijske vode i pare, proizvodnju sulfatne celuloze, natron papira i moderne ambalaže i uzgoj crnogorične šume. U proizvodnji celuloze i papira, velika količina vode se koristi koja omogućava proizvodnju, ali oslobađa industrijske otpadne vode i ogromne količine zagađivača. Pomenuto utiče na kvalitet vode i okoliš oko tvornice. Ove kontaminirane vode sadrže veliku koncentraciju sulfata, fenola i drugih hemikalija (male dijelove drveta kore i drveta, celuloznih vlakana i otopljenih lignina iz drveta). Iako neki napredak postoji u tretmanu otpadnih voda iz celuloze i papira, kao i pokretanje projekta odlaganja otpadnih voda 2007. godine, grupa ribara napominje da su velike količine bijele pjene na rijeci Bosni u 2011. godini i da je voda bila vidno zagađena.

Dve glavne ekološke posljedice proizvodnje celuloze utiču na smanjenje šuma i pitanja porijekla otpada. Kada je papir izbijeljen s elemntarnim hlorom (ponekad bijeljen sa hipohloritom) nastaju kao nusprodukti visoko toksični spojevi, npr hlorisani dioksini i furani.

Postoje dvije vrste otpada nastalog proizvodnjom drveta:

Nekontaminiran drvni otpad - iznos u zavisnosti od obima drveta a nastaje kada svaki korak obrade uključuje drvnu strugotinu i drvne sječke, piljevinu, koru, dijelove drvopredjivačkog otpada, strugotina, ostaci šperploča itd. Glavni oblik korištenja drvnog otpada za loženje je u prostorijama i domaćinstva.

Kontaminirani drvni otpad - s obzirom na štetne posljedice (toksičnost), mogu biti sredstva za zaštitu drveta podijeljena u dvije grupe:

- Supstance koje sadrže topive anorganske soli (najštetnijih jedinjenja bakra, kroma, cinka)
- Masna supstanca koja sadrži organski aktivnih sastojaka, otapala, ulja, katran.

Visoko je smješteno 20 km sjevero-zapadno od Sarajeva i bilo je poznato po svom ekonomskom uporištu zasnovanom na proizvodnji tradicionalnih industrijskih tekstila i kožnih proizvoda. Preduzeće KTK Visoko je vodeći proizvođač kože u BIH koje proizvodi gotovu odjeću, obuću i ostale prozvode od kože.

Ovo preduzeće je zapošljavalo preko 5000 ljudi prije rata u Bosni (1992-1995. godine) ekonomska situacija se znatno izmjenila nakon rata. Godine 2006. Muslimansko-Hrvatska Federacija je otkupila KTK Visoko i preduzeće je privatizovano. KTK Visoko je zapošljavalo 1200 radnika a svoje proizvode su izvozili širom Evrope. Kako je kriza zadesila Evropu tako je i KTK Visoko. U 2013. godini lokalna kompanija Prevent je izrazila interesovanje za kupovinu KTK Visoko. U to vrijeme samo 100 zaposlenih je ostalo u radnom odnosu a 500 ih je izgubilo svoj posao. Prevent je naposlijetku kupio KTK Visoko u junu 2014.
KTK Visoko posjeduje više pogona za proizvodnju obuće i proizvoda od kože, gumenih čizama i fabrike za proizvodnju i obradu krzna. Proizvode se razni tipovi odjeće. Prije bilo kakvog finalnog prouzvoda, koža prvo mora proći proces pripreme i obrade. Cijeli proces zavisi od finalnog proizvoda koji će biti napravljen od sirove kože, a ovaj proces se naziva “hemijsko sušenje”.

Sirova koža je uglavnom sastavljena od vode, kolagena i proteina. Proces proizvodnje ovakih materijala uključuje natapanje u vodi nekoliko sati ili dana. Ovaj proces pomaže otklanjanju soli, prljavštine, krvi i drugih masnoća sa kože. Sljedeći korak je struganje kako bi se odstranile dlake. Sirova koža može proći više procedura obrade kako bi se njome lakše radilo prije procesa sušenja. Tokom procesa sušenja, svi proteini se pretvaraju u stabilan materijal koji neće istruliti i koji je prikladan za veliki broj vrsta finalnog proizvoda. Postoji mnogo načina hemijskog sušenje sirove kože: sušenje hromom (najrasprostranjeniji način), sušenje aldehidima, formaldehidima itd. Nakon procesa sušenja, koža se mora sušiti na klasičan način a u posljednjoj fazi se pegla, polira i dalje obrađuje za namjenjenu svrhu. Proces hemijskog sušenja uključuje najveću količinu hemikalija koje se upotrebe da bi se sirova koža dovela u stanje za dalju obradu i proizvodnju. Ali gotovo svi procesi u obradi i proizvodnji su štetni za životnu sredinu (voda i vazduh) zbog upotrebe hemikalija i otpada (uglavnom otpadne vode).

Pioniri industrije čelika su vjerovali da nisu mogli naći bolje mjesto za izgradnju Željezare. Rijeka Bosna sa dovoljno tehnološke i rashladne vode; rudnici željezne rude i krečnjaka u blizini. Njihova odluka pokazala se veoma pogrešnom jer duboka zenička dolina djeluje kao lonac koji u sebi zadržava sav dim i prašinu iz dimnjaka. Borba građana za svježi zrak nije lagana jer se suprotstavljaju globalnom proizvođaču čelika u vlasništvu jednog od najbogatijih ljudi na svijetu. On posjeduje 30 tvornica u Europi i 33 u ostatku svijeta i njegovo bogatstvo je veće od budžeta svih nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini zajedno.

Korporacija ArcelorMittal je došao došla 2004. godine s namjerom da se ponovo pokrene integralna proizvodnja čelika u Zenici u privatiziranoj željezari koja je bila oštećena i zatvorena tijekom rata. Mali dio građana dobio je nazad svoja radna mjesta ali su zato svi doživjeli ekstremne nivoe zagađenja zraka već 2008. godine, čim je integralna proizvodnja ponovo pokrenuta. Doktori, inženjeri, profesori i drugi šokirani gra- đani osnovali su Eko forum Zenica – najutjecajniju ekološku organizaciju u gradu. Organizovali su demonstracijePrikupljali su informacije i počeli učestvovati u službenim pregovorima i postupcima odlučivanja. Korporacija je morala pribaviti 13 novih okolišnih dozvola i razviti plan aktivnosti za zaštitu okoliša. ArcelorMittal je obećao je da će do 2012. godine njegova tvornica u Zenici slijediti najbolje tehnike za za- štitu okoliša i standarde EU. Građani su aktivno učestvovali i slali primjedbe na sve dokumente koji su bili u javnim raspravama održanim 2009. godine.

Iako je kompanija bila dužna pribaviti potrebne dozvole do kraja 2008. godine, Federalno ministarstvo okoliša, iznenađeno brojem komentara i dubinom kontroverzi, produžilo je rok do 2011. godine. Dakle, željezara je dobila nekoliko godina proizvodnje bez pribavljenih okolišnih dozvola, ispuštajući tone prašine i hemikalija iz svojih pogona. Inspekcija za zaštitu okoliša nije mogla kazniti zagađiva- ča, jer nije bilo obavezujućih ograničenja napisanih na papiru. Fatalni nivo zagađenja prisilio je ljude na ponovne demonstracije. Više od 10 hiljada građana okupilo se u centru grada i marširalo do sjedišta kompanije ArcelorMittal u decembru 2012. godine. Zahtijevali su poštovanje istih pravila koja se primjenjuju u zemljama Europske unije, kao što je korporacija prvobitno obećala.

Slabiji zakon, više zagađenja

Željezara kao i sam grad nalaze se u dubokoj dolini rijeke Bosne. U nepovoljnim klimatskim uvjetima, sav dim iz dimnjaka tvornice pokriva ulice. Za vrijeme temperaturnih inverzija, uobičajeni nivoi koncentracija čestica prašine u zeničkom zraku su i do 30 puta veće veći nego u centru Londona, čime je ugroženo zdravlje građana. Pravilnici i zakoni za zaštitu okoliša i zdravlja variraju od zemlje do zemlje, kao i obaveze i ponašanje kompanije ArcelorMittal. Nivoi zagađenja okoliša zabilježeni u Bosni i Hercegovini sigurno ne bi bili prihvatljivi u Belgiji ili Njemačkoj.

Zakočene dozvole

U decembru 2014. godine, 5 od 9 okolišnih dozvola za ArcelorMittal su istekle, ali vlast nije poduzela nikakve mjere. Ministarstvo za okoliš nije pokrenulo novi postupak izdavanja dozvola; Inspekcija nije izrekla nikakve kazne. Eko forum i koordinacija mjesnih zajednica su stoga podnijeli i krivične prijave protiv kompanije zbog zagađenja okoliša, ali i protiv zvaničnika zbog nepostupanja po službenoj dužnosti. Ministarstvo za okoliš je krajem 2015. godine obnovilo okolišnu dozvolu samo za jedan pogon, ali je ta dozvola postala predmet sudskog spora, jer u postupak obnove nije bila uključena javnost. Početkom 2016. godine, kada su istekle i sve preostale dozvole, kompanija je podnijela zahtjev za izdavanje nove dozvole za sve pogone zajedno. U ocjenu zahtjeva Ministarstvo je ovaj puta ipak uključilo i predstavnike grada i Eko foruma. počelo je polako izdavati nove okolišne dozvole tek 2015. godine, a Eko Forum Zenica je ponovo učestvovao u tom postupku. Pored toga, pokrenuo je i pitanje krivične odgovornosti zvaničnika zbog nepostupanja po služ- benoj dužnosti. I neke žrtve zagađenja su podnijele krivične prijave. Iako je ArcelorMittal u Zenici daleko od standarda EU, odluka građana da vode bitke na pravnim poljima daje nadu da će se čelično nebo iznad Zenice uskoro razvedriti.

Masovni protesti učinili su tragično zagađenje u Zenici međunarodno vidljivim. Budući da su državne vlasti već godinama nemarne, mještani su odlučili kombinirati privatne tužbe žrtava zagađenja, krivične prijave protiv državnih službenika, te se aktivno uključiti u sve postupke odlučivanja. Obimne pravne radnje mogle bi prisiliti tako moćnu kompaniju da počne voditi brigu o utjecaju svog poslovanja na okoliš. 

"Primjećujemo evidentan porast respiratornih i kardiovaskularnih bolesti na našem području, ali hronični uticaj samog zagađenja je mnogo opasniji. I fenomen akumulacije igra svoju ulogu, kada se teški metali, dioksini i druge štetne hemikalije trajno pohrane u ljudsko tijelo i polako nas truju. Budući da stalno udišemo prljav zrak, pojavljuju se degenerativne promjene i maligne bolesti. To jasno znači da ćemo ove teške bolesti od kojih patimo, prenijeti budućim generacijama. Borba za okoliš je borba za naše zdravlje.“  

Harun Drljević, ljekar, Eko forum Zenica

Čitajte više:

Web stranica Eko forum Zenica

Facebook